Još kao tinejdžerka sam shvatila koliko je važno uživati u malim svakodnevnim stvarima, koje naoko niti ne primjećujemo, često ih uzimamo zdravo za gotovo i tako propuštamo veliki užitak u sitnicama koje život tvore.
Moj topli krevet
U mom malom gradiću postojalo je gradsko kino, i otići tamo na večernji film tada je bilo ravno najglamuroznijem izlasku.
Maštali bismo o tome čitav tjedan, i nestrpljivo iščekivali petak navečer.
U tadašnje vrijeme, iako smo imali auto, crveni renault 4, nije se podrazumjevalo kao danas da kud god idemo, idemo sa autom. Pješačiti je bilo daleko normalnije i logičnije.
Zime su tada bile dosta oštrije negoli danas, sa puno više snijega koji se nije topio čitavu zimu. Međutim, nismo ga smatrali vremenskom nepogodom, već zimskom radosti!
Tako da nije stvarno bio problem pješačiti 2-3 km do ostvarenja naše želje- filma u kinu!
Urezao mi se u sjećanje put kući iz kina.
Uljuljani filmskim scenama, ugrijani i omamljeni, a i pod spoznajom da je eto gotovo, i da treba sada kući, a vani je ipak hladno i puše vjetar i snježi da se jedva vidi put pod nogama, činilo nam se da ta 2-3 km izgledaju mnogo duži negoli na putu u grad.
I tada jedino što sam vidjela pred očima, jedino što sam željela, jedino što mi je predstavljalo najveće bogatstvo na svijetu, nešto za što bih u tom trenu dala cijeli svijet, bila je slika pred mojim očima, slika mog toplog doma, mog toplog kreveta, onaj osjećaj kad promrzle noge zamotam u deku, stisnem se u fetus položaj, prekrijem se do očiju, a po nosu me škaklja miris čiste postelje... Ne znam uspjevam li pretočiti u riječi svu moju sreću i opčinjenost tim trenutko, tim malim užitkom koji je tada predstavljao sve veliko i najveće za mene na ovom svijetu!
I danas, nakon svakodnevnih obveza, prolaznih briga ili opterećenja, nastojim svako veče kad legnem u svoju postelju, ne uzeti je zdravo za gotovo, već dušom i tijelom uživati u lijeganju, u mirisu dekice i čiste jastučnice ( čak i kad nije baš skroz čista...), biti sretna, jer toliko sam puta možda baš tog dana pomislila da jedva čekam počinak, i onda sad kad je došao taj trenutak, on zaslužuje tren moje sreće! Zaslužuje da uživam u njemu.
Dan je satkan od mnoštva malih stvari koje nam zaista mogu uljepšati dan, samo ako se naučimo primjetiti ih i uživati u njima!
top