homekontakt blog


Svaki čovjek mora posaditi jedno drvo, napisati knjigu i imati dijete


Mora otići.
Pomisli - pa i nemam baš što staviti u silne kofere, par ovih krpica, četkicu za zube, okvir sa slikama...zidovi ne stanu u kofer, a čak i da stanu, nisu sasvim moji, a da djelimo ciglu po ciglu, baš mi se i ne da.
Pih, pa zaista, i nisam baš nešto stekla, svi deseci godina stanu u dva kofera, što sam stvorila, ništa.. - reče skoro naglas sjedeći na koferu podbočene brade i zatvorenih očiju.
U tren zaplesaše pred očima uspomene redajući se u kolo dugo i široko.
Tamo u sredini poskakuju nogice njezine dječice, malo dalje osmjehuje se kuma a maše joj prijateljica, stara baka umilno je gleda, i još čitavo mnoštvo dragih ljudi u njenom kolu uspomena.
Shvati u trenu - to je ono što vrijedi, to je ono veliko što ne stane u nijedan kofer a ipak možeš ponijeti sa sobom ma kud god da išao.
To je jedino bitno što smo mogli stvoriti, ostaviti trag dobrote na drugim ljudima, stvoriti treunutke sreće za nekoga drugoga, pružiti tračke radosti, pružiti osmjeh, stvoriti ljubav...posaditi drvo, imati dijete, napisati knjigu..ili bar haiku..
To je jedino što se broji, jedino što ostaje a u isto vrijeme ide s nama, a ve ostalo - bilo pa nestalo.
Najvrijednije, najveće u ljudskom životu je ono nevidljivo okom već srcem, stvoreno ne rukom, već dušom.
Neprocjenjivo, neuništivo, vječno.
top

Komentar:
Ime: Lidija

Komentar:
Prelijepo pišeš Danijela. Još nekoliko tekstova i možeš objaviti knjigu.

Vaše ime:
Vaš e-mail:
Komentar:

top